Spomenik braniteljima

1. Čerin - mjesto obilježeno poviješću

Srednjovjekovni velmoža Radovan Rakoivić nije slučajno odabrao za počivalište svojih zemnih ostataka liticu ispred današnje župne crkve na Čerinu koja se šiljasto proteže prema polju. Ljepota je, kao i blizina izvora, privukla graditelje već u antičko doba koji su, vjerojatno sa sjeveroistočne strane litice, podigli žrtvenik Dijani i Silvanu, o čemu svjedoči ostatak žrtvenika s imenima spomenutih božanstava. U drugoj polovini 19. stoljeća u neposrednoj blizini fratri su izgradili najprije mali župni stan, potom veći, a od 1881. do 1882. I prvu crkvu. Tim gradnjama ugrožena je i vjerojatno najvećim dijelom uništena nekropola stećaka od kojih je na svome prvobitnom mjestu ostao samo onaj na grobu Radovana Rakoivića. Ipak su se tijekom gradnji usputno dogodile i neke dobre stvari. U župni stan - franjevačku rezidenciju i crkvu ugrađeno je, i tako sačuvano, nekoliko kamenih ulomaka starokršćanske bazilike koja se nalazila u blizini. Osim toga vjerojatno je u vrijeme gradnje s obližnje Crkvine dovučen starokršćanski sarkofag, a prikupljeni su i sačuvani neki ostatci antičkih građevina i spomenika.

U novije vrijeme «vječno počivalište- R. Rakoivića i prirodna ljepota grebena ugroženi su gradnjom obiteljske kuće tik uz najistureniji dio litice, ali i potpornim zidom i zaravnavanjem crkvenoga dvorišta (parkirališta) sa sjeveroistočne strane. Između zavojita prilaza kući i crkvi te same litice prije gradnje spomenika zjapio je neuređen prostor, nalik na vododerinu. Očito je da se u prošlosti gradnja, barem što se tiče okoliša, više kretala spontano nego smišljeno – malo po malo, pa na što izađe - iako se franjevačka rezidencija i stara crkva mogu uvrstiti u solidnu onodobnu gradnju. Proširenje crkve godine 1939. kao i gradnja zvonika 1961. te kasnije preoblikovanje njegova završetka ipak su crkvu ostavili u nekoj nedostatnosti. Estetski i praktični razlozi navode na pomisao da bi bilo i potrebno i poželjno dograditi joj kupolu iznad križišta čime bi se cjelokupno zdanje moglo oplemeniti.

I prije Domovinskoga rata čerinski su župnici uviđali potrebu uređenja prilaza crkvi i franjevačkoj kući kao i potrebu uređenja dvorišta. Rađene su i neke idejne skice, ali se više ništa nije poduzimalo. Vjerojatno ih je obeshrabrivala zahtjevnost pothvata i s arhitektonskoga i s financijskoga stajališta kao i obveza zbrinjavanja ispreturanih stećaka te građevinskih i spomeničkih ostataka iz antičkoga doba.

Razmišljanja, potom i odluka župljana predvođenih župnikom fra Antom Lekom da se podigne spomenik poginulima u dvama svjetskim ratovima i u Domovinskom ratu preklopila su se s potrebom da se napokon uredi prilaz k crkvi kao i dio njezina dvorišta.

Odluka o podizanju spomenika i projektni zadatak

Pokušaji i neke predradnje da se u župi Čerin na nekoliko mjesta podignu spomenici poginulima u Domovinskom i u prethodna dva svjetska rata, na svu sreću, završili su dogovorom da se u blizini župne crkve podigne zajednički spomenik za sve župljane. Odbor za izgradnju spomenika sa župnikom na čelu nije  postavio posve određen projektni zadatak, osim što je istaknuto da spomenik treba imati nacionalna i vjerska obilježja te da na njemu budu uklesana sva imena poginulih s godinom rođenja i smrti. Do drugih pojedinosti valjalo je doći razgovorom. Osim dvojice župnika, fra Ante Leke, potom fra Mate Dragićevića, u Odboru za gradnju bili su: Bruno Pinjuh, predsjednik, zatim Jure Džida, Marin Barbarić, Mate Miletić, Zlatko Prusina i Marinko Rozić.

 

Odaziv na poziv i preduvjeti za izradu idejnoga rješenja

Odzivajući se na poziv da ponudim idejno rješenje za spomenik, postavio sam nekoliko preduvjeta:

  1. odveć skromno obilježje ne zavrjeđuje da se zove spomenikom i zato nisam voljan tražiti neko minimalističko rješenje.
  2. kao jedinu prikladnu lokaciju predložio sam strminu uz prilaz k crkvi.
  3. spomenik treba odražavati općeljudske, nacionalne, zavičajne i kršćanske vrjednote izražene u duhu vremena u kojem živimo.
  4. kao tvorivo poželjan je vapnenac iz blizine, a brački kamen za ispisne ploče i kiparske elemente. Uporabu granitnih stijena, pogotovo crnih, označio sam neprihvatljivom.
  5. nakon možebitnoga prihvaćanja nacrta od njega se ne će odstupati bez prethodnoga dogovora.

 

Osnovne odrednice i početne zamisli

Veličinu, pa i sam oblik budućega spomenika, u znatnoj je mjeri nametnuo velik broj poginulih čija je imena i prezimena trebalo uklesati jedna ispod drugih, zajedno s imenima njihovih sela. Naime, bilo kakva jedinstvena ili nespretno raščlanjena površina s petstotinjak imena djelovala bi jednolično ili nezgrapno, sukobljavala bi se s okolnim prostorom i liticom. Nakon neuspjela pokušaja da se kao pozadina za ploče s imenima izgradi zid koji bi podsjećao na razvalinu starinske seoske kuće katnice sa zabatom, čime bi se dočarao razrušen dom i zavičajnost - a sve bi se smjestilo u otvoreni kameni prsten - sinula mi je ideja o lukovima na koje bi se pričvrstile ispisne ploče koje bi pružale dojam raširenih krila i uzlijetanja u nebeske visine.

Idejni nacrt

Kolni i pjeđački prilaz, s obzirom na veliku uzbrdicu, zahtijevao je polukrutni potporni zid s nutarnje strane zavoja. Produtenjem toga zida za približno L krutnice dobio bi se ugodan potkovičasti, gotovo prstenasti prostor koji se ne bi izdizao u razinu platoa s postojećim zdanjima, i to se samo po sebi nametalo kao dobro rješenje. Stoga sam se odlučio za tloris kružnoga oblika unutar kojega bi dolazili koncentrični kameni lukovi s različitim namjenama, a ujedno bi se pomoću njih mogla ostvariti potrebna denivelacija podnih ploha. Time sam se približio glavnom arhitektonskom rješenju spomenika unutar kojega više nije bilo teško zamisliti i razmjestiti poželjne arhitektonske oblike i kiparski predstavljene simbole.

 

Sadržaj spomenika

Spomenik je smješten u prirodnom udubljenju što ga zatvaraju prilazni put sa zapadne i sjeverne strane, a litica s istočne. Dodatno je ukopan i uvučen je u sam vrh negdašnje jaruge tako da je njegov prstenasti plašt ujedno potporni zid za pješačko-kolni prilaz, a isto tako zaustavlja osipanje strmine na samom početku litice. U osnovi je kružnoga oblika i, po prilici jednom petinom, otvoren je prema jugu.

Na osnovnoj razini poda i u samom središtu smještena je fontana koja označava zdenac života - vodu koja teče u život vječni (Iv4,14). Istočno od nje je odrina s vinovom lozom kao simbolom kraja i dvorišta starinske broćanske stojne kuće. Ispod odrine, koju nosi šest kamenih stupova, načinjena je kamena klupa. U zapadnom je dijelu uzdignuta okrugla žardinjera s maslinovim stablom, znakom mira i dugovječnosti (neuništivosti). Usred, za tri stube, upuštenoga dijela podne plohe, koji nalikuje isječku kruga i koji pravi spoj s prilazom, ostavljen je zeleni otočić. U nj je postavljen okrugli kameni reljef s uklesanim brojem

288 koji označava broj žrtava Prvoga svjetskog rata. Središnji simbol reljefa jest kristogram i Sunce - Isus u koji se izdiže uvojnica, simbol vječnosti. Ona se, prolazeći iza naznačenoga broja poginulih, pretvara u pletenicu i, preuzimajući taj broj, lepršavo se uranja u kozmos. Na završetcima raširenih «struka» pletenica ispisani su stihovi V. Nazora koji izražavaju vjeru u vječni život: Ja znam da moja vječnost je sva. S desne je strane znak mira - golubica s maslinovom grančicom u kljunu.

Glavni dio spomen-obilježja tvore dva reda kamenih ploča s uklesanim imenima poginulih. Postavljene su i pričvršćene na dva kamena lučna zida. Međusobno su povezane, ali ujedno i dostatno raščlanjene te, poput ptičjih krila, dočarava ju polijetanje, uzdizanje u više, nebeske sfere. Nasred manjega lučnog zida, koji je prvi do fontane i posvećen braniteljima iz Domovinskoga rata, izdiže se geometrijski oblikovana skulptura Hrvatski cvijet koji se tek rastvara. Cvijet je ures stečene slobode i obećanje bolje budućnosti koju jamče i koju nose krila, - imena i domoljublje onih koji su dali živote za križ časni i slobodu zlatnu.

Navrh prve ploče koja je u sastavu «krila Domovinskoga rata" uklesani hrvatski grb i ruža, a glagoljskim pismenima urezan je i latiničnim reljefno izveden natpis: U NAMA SVA SU STOLJEĆA HRVATSKA!

U sredini drugoga, većeg lučnog zida na kojemu su ploče s imenima žrtava Drugoga svjetskog rata ostavljen je izrez- u obliku slova «v»(= victoria, pobjeda) koji označava pobjedu dobra nad zlom i konačnu pobjedu života nad smrću - uskrsnuće. Prorez popunjava veliki kameni križ s postoljem. Smješten je s vanjske strane lučnoga zida. Poželjno je bilo umjesto križa postaviti kip uskrsnuloga Krista, na što se investitor, zbog visoke cijene, nije odlučio. Treći je luk znatno manji od već spomenutih. On zatvara spomenik sa sjeverne strane i nalazi se izvan glavnoga prstenastog zidnog plašta. Iz njega se uzdižu četiri jarbola za zastave. U nj je ugrađena kamenica sa slavinom za pitku vodu iznad koje je plitki reljef jubilarne 2000. s natpisom: JUBILARNA GODINA GOSPODNJA 2000.

U zidnom plaštu spomenika ostavljene su niše, točnije neveliki slijepi prozori koji podsjećaju na uzaludna čekanja i pogledanja, poglavito majki i supruga, neće li se ipak vratiti kući oni koji im se nikad nisu vratili. Ujedno je izbjegnuta jednoličnost visokih zidova i dočarava se izgled srednjovjekovne utvrde, što podsjeća na vitešku obranu od napadača. U niše su ugrađeni reflektori za noćnu rasvjetu. Inače, rasvjetna su tijela ugrađena u podne plohe, u samu fontanu i dijelom u potkovičasti zid izvan niša. Spomen-reljef poginulima u Prvom svjetskom ratu, fontana, Hrvatski cvijet, križ i kamenica s obilježjem prijelaza iz drugoga u treće kršćansko tisućljeće postavljeni su po osovini koja spomenik dijeli na lijevu i desnu stranu. Između dvaju kamenih lukova s natpisnim pločama uzdignut je prostor koji omogućuje pristup pločama s imenima žrtava Drugoga svjetskog rata kao i polaganje cvijeća

i paljenje svijeća. Ujedno je to pozornica na otvorenom prostoru na kojoj se može postaviti prenosivi oltar i slaviti sv. misa. Stubište koje vodi do odmorišta na kojemu je postavljen križ s postoljem izvedeno je između drugoga lučnog zida i plašta spomenika, a njegov produžetak i spoj spolukružnim nogostupom između plašta i trećega lučnog zida. Spomenik pretpostavlja češću prisutnost ljudi, sjedenje i meditiranje na kamenoj klupi ili na zidićima u hladovini odrine i maslinova stabla, kao i prolaz pješaka koji idu u crkvu ili se iz nje vraćaju.   Nacrtom spomenika sugerirano je uređenje dijela dvorišta između crkvenoga pročelja i spomenika što je, zapravo, njegov integralni dio i što bi trebalo izvesti prema nacrtu. Predloženo je i mjesto za starokršćanski sarkofag kao i mjesto za stećke u blizini stećka Radovana Rakoivića čime je, donekle, obnovljena nekoć uništena nekropola. Stećci su i poredani prema nacrtu, a konačno zbrinjavanje antičkih ostataka očekuje se od mjerodavnih državnih ustanova.

 

Odstupanja od nacrta i propusti graditelja

Može se reći da velikih odstupanja od nacrta kao i propusta gotovo nije ni bilo. Na traženje naručitelja - koji su htjeli izbjeći travnatu kosinu koja bi spajala spomenik i dvorišnu zaravan - dio prstenastoga zida što podupire početak litice ozidan je otprilike jedan metar viši nego što je bilo predviđeno. Lučni zid na kojemu je urez s križem, naprotiv, zabunom izvođača ostao je niži za tridesetak centimetara, što je prouzročilo daljnja prisilna odstupanja. Moralo se, naime, najvišu ploču s imenima skratiti te preinačiti i njezinu vezu sa susjednim pločama čime je donekle poremećena sama kompozicija. Popločenje kruga neposredno oko fontane urađeno je sirovom pločom umjesto formatiziranim rezanim kamenom s naglašenim radijalnim fugama i strogo kružnim obrubom koji bi središnji dio osnovne podne plohe jače vizualno izdvajao od ostalih njezinih dijelova. Valjda zbog previda prilikom izlijevanja temelja i osnovne podne plohe, uz dio prstenastoga zida koji se uzdiže paralelno s odrinom, nije ostavljena žardinjera čije bi raslinje (s ružama penjačicama) unijelo više zelenila i živoga cvijeća u njedra spomenika. Nogostup uz zapadnu stranu spomenika, u središnjem svome dijelu, bezrazložno je sužen na račun kolnika, čime ostavlja dojam nezgrapnoga priljepka umjesto da je svečana pratnja središnjem dijelu spomenika.

 

Suradnici, sudionici i graditelji

Izvedbeni nacrt za spomenik izradio je URBIS d.o.o. za projektiranje i graditeljstvo iz Širokoga Brijega prema idejnom nacrtu i prema maketi koju je, uz pomoć Pere Kraljevića, namještenika Franjevačke galerije Široki Brijeg, u omjeru 1:50 izradio pisac ovoga prikaza.

Detalje fontane, odrine, kamenice sa slavinom za pitku vodu i sa spomen reljefom jubilarne 2000. godine te ploču s natpisom: U nama sva su stoljeća hrvatska razradio je dipl. ing. arh. Tomislav Bužančić iz Splita uz konzultacije s autorom idejnoga projekta, a također je nadzirao izradbu kiparskih elemenata kao i ploča s imenima u klesarskoj radionici Stjepana Vrandečića u Pučišćima na otoku Braču.

Armiranobetonske radove izvelo je GTP ROZIĆ iz Mostara. Zidarski dio posla, s istančanim osjećajem za rad u kamenu, posebice za kameni vez, uradio je Željko Koroman iz Gornjih Radišića. Projekt rasvjete izradila je «Elektro-Tehna- d.o.o. Čitluk.

Stožernu poruku: Unama sva su / stoljeća hrvatska - koja je zapravo sažetak stihova koji glase: Unama sva su / stoljeća hrvatska / nade, ponosa boli;/ mrijetije časno i sveto / za narod i zemlju / kad ih se voli - ponudio je autor idejnoga nacrta, kao i uklesani dvostih V. Nazora, a Odbor za gradnju usvojio ih je.

 

Održavanje spomenika

Spomenik na Čerinu kameno je zdanje koje nije teško održavati. On gotovo da i nema krhkih i osjetljivih dijelova te nije podložan mehaničkim oštećenjima niti će djelovanje atmosferilija na nj bitno utjecati. Dakako, s vremenom će dobiti «patinu starine- i ne će biti pošteđen lišajeva i drugih fitokolonija. Ukoliko se mjestimice ili na većim površinama pojave zatamnjenja kao posljedica slijevanja ili zadržavanja vode, ona se mogu odstraniti, a i čitav spomenik osvježiti, jakim vodenim mlazom. Najosjetljivija od svega jest pozlata slova te će se ona morati češće obnavljati ili se treba pomiriti s činjenicom da su i slova bez pozlate dostatno čitljiva i prihvatljiva - dakle, odnositi se prema kamenom pisanom spomeniku onako kako se ljudi odnose od davnina: najprije doživljavati spomenik kao cjelinu, a uz dodatni napor unositi se u pojedinosti.

Spomen i opomena

Čerinski je spomenik, koliko nam je poznato, najmonumentalniji od svih koji su podignuti u organizaciji neke župne zajednice unutar hrvatskih domovinskih prostora. Nije se moglo ni očekivati da će mu dužnu pozornost posvetiti državni mediji ili visoka politika. Naime, većina ljudi čija su imena na spomeniku ispisana ubijeno je u Bleiburgu i na križnom putu. Svoju (zapovjednu!) krivnju za taj pokolj moćnici u zapadnjačkoj politici nisu spremni priznati kao ni potomci ubojica koji pokušavaju zločine svojih očeva prikriti maskom antifašizma. Naprotiv, jedni i drugi - dok govore o demokraciji i o novom svjetskom poretku - nameću dvostruke kriterije i uporno zataškavaju i prešućuju svoje povijesne pogrješke poput, u novije vrijeme, one prema Bošnjacima u Srebrenici.

Graditelji ovoga spomenika ne prihvaćaju dvostruka mjerila. Spomenik je počast poginulima, a živima obveza da se bore za istinu i da ne dopuste zamjenu uloga žrtve i napadača.

Kao što je gradnjom spomenika neuređeni dio crkvenoga dvorišta pretvoren u njegov najljepši dio, možemo samo poželjeti da se muke i žrtve hrvatskoga naroda ovoga kraja što ih je podnio u prošlosti pretvore u njegovu bolju budućnost.

 

Čerinski likovni trenutak - za budućnost

U pitomom kraju današnje župe Čerin kriju se mnogi tragovi prethodnih kultura koji nisu istraženi. Vjerojatno će jednoga dana arheolozi u ostatcima ilirskih gradina i gomila pronaći predmete koji bi mogli biti i s umjetničkoga stajališta relevantni, kao i iz vremena grčkih kolonizatora čija je nazočnost u Brotnju potvrđena. Ono što sigurno znamo jest da se u rimsko doba na Čerinu likovno stvaralo ili se, što je vjerojatnije, iz obližnjih radionica u ovaj kraj dopremalo pozornosti vrijedne kamene spomenike s reljefima, što svjedoči nekoliko slučajno

nađenih ostataka. Jedan od njih je lik Menade s grožđem koji je resio Dionizijev hram, a potječe iz 2. st. poslije Krista i čuva se u arheološkoj zbirci na Humcu. U likovnom pogledu posebno je značajan ostatak četvrtastoga spomenika s muškim poprsjem s jedne strane, dok je na suprotnoj reljef konjanika u kasu koji je zaogrnut togom. Na drugim dvjema stranama istoga spomenika reljefi su Andromede, koja je vezana lancima, i Perzeja. Na neveliku ostatku oltarske kamene pregrade iz starokršćanske bazilike iz 5. stoljeća, koji je ugrađen iznad vrata franjevačkoga prebivališta, nalazi se reljef vinove loze s grožđem i dvjema

pticama. U blizini je starokršćanski sarkofag s reljefom križa. Svi ovi i još neki drugi ostatci potvrđuju da je likovna umjetnost u velikoj mjeri određivala život ljudi antičkoga doba u Brotnju i da je Čerin prastaro kultno mjesto.

Iz srednjovjekovlja čerinski kraj baštini kamenu plastiku na stećcima koja je nastala uglavnom u 14. i 15. stoljeću. Prizori kola, lova, ljudski likovi u arkadama, znakovi viteštva i različiti ukrasi odražavaju samosvijest i aristokratski duh - prvine Duha, kako bi se izrazio apostol Pavao? - negdašnjih žitelja u današnjoj župi Čerin. Nažalost, nakon prestanka izradbe stećaka pa do uređenja prve bogomolje u drugoj polovini 19. stoljeća, za koju je moglo biti nabavljeno nekoliko kipova i likovno obogaćenih liturgijskih predmeta, potom i dvije slike nevelika formata urađene uljem na platnu, u likovnom se pogledu, zapravo, ništa nije dogodilo. Prigodom proširenja crkve godine 1939. u crkvi su postavljeni vitraji s likovima: sv. Josipa, B. D. Marije, sv. Franje, sv. Ante, sv. Stjepana prvomučenika, sv. Tome apostola, bl. Nikole Tavelića, Srca Isusova i sv. Jure. Likovi su strogo izdvojeni i umetnuti su u neutralnu rešetkastu pozadinu. Ime autora nije poznato. Vitraji su uobičajene zanatske izrade i vjerojatno su nastali u radionici Dedić - Koch - Marinković u Zagrebu. Nakon ugradnje vitraja prošlo je dvadesetak godina do nabave slike sv. Stjepana prvomučenika za glavni oltar, koju je naslikao fra Mirko Ćosić godine 1959. ili 1960. Spomenik poginulim braniteljima iz župe Čerin kao i žrtvama dvaju svjetskih ratova ustvari je arhitektonsko-kiparske djelo čiji je autor pisac ovoga osvrta. Spomenik u sebi sadrži dva izrazito kiparska rada: Reljef s kristogramom i Hrvatski cvijet, zatim više dizajnerskih elemenata za koje je, u dogovoru i u sunradnji s autorom spomenika, izvedbene nacrte izradio dipl. ing. arhitekture Tomislav Bužančić iz Splita. Time je godine Gospodnje 2001. na Čerinu – zajedno s prigodnom izložbom slika akad. slikara Franje Primorca iz Čitluka – učinjen još jedan likovni korak naprijed. Godine 2003. u dvorani Vjeronaučnoga centra uslijedile su dvije izložbe slika: Janje Miletić i Dalibora Pehara. Obilježavanje 140. obljetnice osnutka župe Čerin dalo je povoda da se prikupi manja zbirka slika što ih je darovalo 26 autora te da se postavi prigodna izložba. Nakana je i Župnoga ureda Čerin kao primatelja, i nositelja i ostvaritelja ove zamisli, inače dvojice zaljubljenika u likovnu umjetnost gosp. Andrije Stojića, čerinskoga župljanina i predsjednika Ogranka MH Čitluk, i gosp. Marija Vasilja iz Međugorja da darovane slike budu početna zaklada buduće likovne zbirke župe Čerin. Nadajmo se, i poželimo, da će ovo uistinu biti i uspješan i sretan početak. Slike su urađene različitim slikarskim tehnikama i s različitim slikarskim motivima. One, uglavnom, ne odražavaju umjetničke mogućnosti svojih autora

niti mogu biti pouzdani pokazatelj sadašnjega likovnog trenutka u sredini u kojoj su nastale. Više stjecajem okolnosti i u danom trenutku one su našle svoj put do kolekcije bez predumišljaja, a da ni sami autori nisu imali velika izbora nego ponuditi ono čime su trenutačno raspolagali. U svakom slučaju, slike su izraz dobrote i ljepote kojom se obogaćuje mjesto Čerin u kojemu je od davnina prisutna likovna umjetnost.

Ovaj hvalevrijedan početak popratimo s nekoliko pripomena. Nezamislivo je ljudsko društvo bez stvaranja i razmjene dobara. Materijalna dobra lako su mjerljiva i njihova se proizvodnja i razmjena uspješno podvrgavaju nadzoru. Umjetnost kao ljudska duhovna djelatnost koja je izražena elementima osjetilnosti ne da se lako mjeriti ni procjenjivati. No, ona u svakom slučaju oplemenjuje čovjeka jer ga otima sivilu uobičajenosti i otima ga dosadi. Njezina je

snaga: neobičnost, neuhodanost, otvoren prostor u kojemu kroz pojedinosti nije nametnut neki strogo određen poredak niti prinudna svrhovitost. Ona otvara nove vidike i primisli te promatrača pretvara u tvorca. Zato i kad je govor o umjetničkim slikama, jednako za umjetnika i za uživatelja, vrijede riječi iz knjige Otkrivenja: «Evo,sve stvaram novo- (1,5).

I nikada se pouzdano ne zna koliko se nekim umjetničkim djelom daje niti koliko se prima.

Fra Vendelin Karačić

Župa Svetog Stjepana Prvomučenika

Top