SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ

 

U svome bi “salonu uljudnosti” (kako su nazivali njegovu ispovjedaonicu zbog blaga i ljubazna načina s kojime je ovaj ponizni kapucin primao i pratio svoje pokajnike) sve primao s velikim poštovanjem: “Izvolite, gospodine, uđite!”- govorio bi Leopold, a ispovijed bi često zaključivao riječima: “Vratite se, bit ćemo prijatelji!”

Zvali su ga apostolom ispovjedaonice, jer je veliki dio svoga života proveo slušajući, odrješujući, savjetujući sve koji bi mu dolazili, privučeni njegovom dobrotom i poniznom mudrošću vjerodostojna svjedoka ljubavi Božje.

Boravio je u Padovi, u kapucinskom samostanu, nedaleko bazilike svetoga Antuna, živeći jednostavno i skrovito. Oko njega, koji je bio niske građe, prognanik, te krhkog zdravlja, nikada se nije podizala nikakva buka.

Iako je dobar dio života proveo u Padovi, sveti je Leopold po rođenju Dalmatinac. Rođen je 12. svibnja 1866.g., u Herceg Novom, u Kotorskome zaljevu, koji danas pripada Crnoj Gori.

Rođen je u siromašnoj obitelji, bogato jedino djecom te je, kao osmo dijete među njima, na krštenju primio ime Bogdan. Proveo je sretno djetinjstvo, obilježeno duhovnim životom neobičnim za tako ranu dob, ali i jednostavno (kakav će biti i ostatak njegova života), u kojemu je Isus uvijek zauzimao važno i odlučno mjesto. Stoga nimalo ne čudi njegova odluka nasljedovati Ga do kraja.

Tako je god. 1882. u kapucinskome sjemeništu u Udinama započeo pripravu za redovnički i svećenički život, koji je završen 20. rujna 1890.g., u Veneciji svećeničkim ređenjem.
Nepovoljne mu okolnosti nisu dopustile vratiti se u domovinu i ondje proslaviti Mladu Misu, pa se tako njegova obitelj morala zadovoljiti tek fotografijom, kao spomendan na taj svečani čin. On je, pak, tu žrtvu podnio sa strpljenjem obilježenom radošću.

Ispovjedaonica je smjesta postala poljem njegova apostolata: prvo u Veneciji, pa Zadru, Bassanu del Grappa, Kopru, Thieneu te od 1909. u Padovi.

Gdje god bi poglavari ocijenili korisnim njegovu prisutnost, on bi odlazio, zadovoljan poslušnošću volji Božjoj. Pred njegovom su se ispovjedaonicom brzo stali stvarati redovi. Onaj tko bi se kod njega jednom ispovjedio, gotovo bi se redovito vraćao, privučen njegovom dobrotom, poniznošću, odmjerenim riječima, smirenošću, pouzdanošću, kao i snažnim duhovnim iskustvom, prožeti ljubavlju Božjom, odanošću Majci Božjoj, te hranjenim svetom Euharistijom.

Ispovijedajući tako sklapao je prijateljstva, koja su trajala dugo i bila dragocjena, nezamjenjiva. Prijatelji oca Leopolda pripadali su najrazličitijim društvenim staležima: bili su tu bogati i siromašni, sveučilišni profesori i jednostavni “obični” ljudi, dobre duše kojima je bilo potrebno samo ohrabrenje kako bi nastavile putem savršenosti, kao i one nešto složenije, s kojima je valjalo “zavrnuti rukave” i početi ispočetka.

Znao je prodrijeti u svačije srce, pravom riječju, koja je potjecala iz njegove osjećajnosti, no također tražena od Duha Svetoga kroz molitvu i razmatranje. Kada su, dakle, poglavari god. 1923. sv. Leopolda poslali u Rijeku, bilo je neizbježno da ga velika ljubav njegovih padovanskih prijatelja vrati natrag. Upravo je jedan od takvih upornih prijatelja ispovjedaonicu oca Leopolda nazvao “salonom uljudnosti”, zahvaljujući blagu i ljubaznu načinu s kojime je ovaj ponizni kapucin primao i pratio svoje pokajnike. O njegovu svetu subratu, koji je također veliki dio vremena provodio iza rešetaka ispovjedaonice u samostanu u San Giovanni Rotondu, padre Piu, pamte se i neke katkad teške shvatljive grubosti (Gospodnji su putevi čudnovati) prema pokajnicima.

Ocu Leopoldu su, međutim, predbacivali prekomjernu dobrotu. On bi odgovarao pokazujući na raspelo: “A što je tek s Njime, koji je umro za nas?”

Jednoga je dana netko, slabo upoznat s načinom ispovijedanja, sjeo na njegovu stolicu, mjesto da klekne na klecalo. Kako ga ne bi doveo u neugodnost, otac Leopold je zauzeo njegovo mjesto na klecalu. Sakrament pomirenja često bi zaključivao riječima: “Vratite se, bit ćemo prijatelji!”

Kada je, kao što smo rekli, bio poslan u Rijeku, otac je Leopold pomislio kako ce napokon moći ostvariti san sto ga je njegovao još od ulaska u sjemenište u Udinama: biti misionar u svojoj zemlji, oduvijek razdiranoj vjerskim napetostima, kako bi u krilo Katoličke Crkve vratio sve koji su se iz nje bili udaljili. Nakon što su ga vratili u Padovu, u ispovjedaonicu, zadovoljio se biti misionar duhom, po uzoru na sv. Malu Tereziju, prikazujući na tu nakanu svete mise i molitve, a – kada su mu bolesti stale otežavati dane – mirno ih podnoseći u zajedništvu s patnjama i otkupiteljskom smrću Kristovom.

Kao misionar u srcu, otac Leopold proživio je ostatak svojih dana unutar zidina samostana, u svome “salonu”, dok mu je život bio obilježen jednostavnim, ali i nekim izvanrednim stvarima: jednostavnima, jer bijahu proživljene u svakodnevlju, a izvanrednima jer bijahu obilježene milosrdnom ljubavlju Boga, koji je po njemu vršio čudesna obraćenja. Tako je bilo sve do kraja, koji je nastupio 30. srpnja 1942. g., u 7 sati ujutro. Već se neko vrijeme nije osjećao dobro, pa ipak je prethodni dan, kao i obično, već od jutra proboravio na svome “radnome mjestu”, saslušavši kakvih 15-ak ispovjedi. Iako mu je bilo loše, nitko nije slutio tako skori kraj.

Dok se oblačio za sv. misu, pozlilo mu je, kraj je nastupio brzo. Preminuo je moleći Zdravo Kraljice, posljednji pozdrav Blagoslovljenoj Gospodarici – kako ju je običavao nazivati – koja je, zajedno s Blagoslovljenim Gospodarom, bila ljubav njegova života.

Njegovu je pogrebu nazočio čitav grad. Svatko je, usred rata, imao što zamoliti toga svetoga redovnika, koji je s neba mogao pružiti svoj zagovor. Njegov je grob na mjesnome groblju ubrzo postao metom snažne i sve veće pobožnosti, koja se umnožila nakon što je, 14. svibnja 1944., među ruševinama bombardirana samostana njegova ispovjedaonica pronađena netaknuta, kao mjesto na kojemu je čitava života svjedočio milosrdnu ljubav Božju.

Kada je započeta kauza za beatifikaciju, njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u kapucinski samostan, gdje i danas počivaju, u kapeli podignutoj nedaleko ćelije u kojoj je ispovijedao. Njegovo je svetište postalo još jednim nezaobilaznim ciljem hodočasnika, koji odlaze u Padovu istaknuti štovanje Sv. Antunu, također franjevačkome redovniku, samo konventualcu. Oca Leopolda Bogdana Mandića svetim je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. g.

(Sveci Katoličke Crkve/Bitno.net)

Video

    

            

       

Župa Svetog Stjepana Prvomučenika

Top