RANE SV. FRANJE

 

Katolička Crkva danas, 17. rujna, slavi blagdan Rana sv. Franje. 

Tko nije bio na La Verni, teško će mu je biti dočarati. To je zapravo brdo u brdima, ali izvija se iz prostrane visoravni. S jedne joj se strane prilazi blagim usponom, a s druge je strane kao poduprta klisurama, visokima i do 40 metara. Na jednoj takvoj klisuri diže se Kapela stigmata ili svetih rana, na mjestu gdje je Franjo primio Rane Isusove …

La Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Tu je serafski Otac Franjo 1224. god. doživio svoj najviši mistični doživljaj – suraspeće s Kristom.

La Vernu je Franji poklonio grof Orlando iz Chiusija. Bilo je to 8. svibnja 1213.god. Franjo se onamo više puta navraćao, a posljednji je put ondje propostio svoj veliki post od Velike Gospe do blagdana Sv. Mihaela Arkanđela (od 16.VIII. do 29. IX. 1224.). 
Franjo je ovaj puta na La Vernu pošao sa trojicom izabrane braće – Maseom, Anđelom i Leonom, a vodila ga je posebna nakana: “Vidim da mi se približava smrt, pa namjeravam biti sam, sabrati se u Bogu i pred Njim oplakivati svoje grijehe.“ No, Bog mu je tu spremao svoje najljepše darove. Tajna Franje i La Verne jest – Isus… 
Iz te zaokupljenosti Isusom izvila se i ona žarka molitva koju je Franjo molio onih dana dok je obavljao svoj velikogospojinski post: „Gospodine, udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: … da za svoga života osjetim u duši na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.“ (CV).

Veliki je to bio intezitet, silina, te Franjine molitve. „Molitvom, suzama i udaranjem u prsa nastojao je naći Isusa Krista, zaručnika i ljubimca svoje duše… Sad bi mu govorio s poštovanjem kao Gospodinu… odgovarao kao svome Sucu, zatim ga je molio kao svoga Oca… razgovarao kao s Prijateljem.“ Braća su ga čula „kako u plaču i suzama pobožno moli Božje milosrđe za grešnike… glasno oplakuje Isusovu Muku kao da je gleda svojim očima… i kako moli ruku raširenih u obliku križa…“

Među mističnim tjelesnim pojavama rane, stigme su znak najviše i najizričitije ljubavi duše prema svom Gospodinu i zadovoljstva Gospodinova sa svojim slugom ili službenicom. Rane su zagrljaj i poljubac Božji prema svom stvorenju što utiskuju u stvorenje znakove muke njegova ljubljenoga Sina.

Niz stigmatiziranih započinje sa sv. Franjom Asiškim. Prije njega ne zna se za slučajeve stigmatizacije. Rane sv. Franje bijahu te ostaju i danas tako svečanom i očitom činjenicom da ne pobuđuje sumnje. Sveti Franjo je bio čovjek dugotrajne kontemplativne molitve i velikih pokora. Zato se često znao povlačiti na osamljena mjesta gdje ga nitko nije smetao. Jedno od takvih svetih mje­sta osame i kontemplativne molitve bilo je brdo La Verna.

Meditirajući tako, molio je Isusa da bi mu dao veliku milost da osjeti onu ljubav koju je Isus osjećao dok je visio na križu i da osjeti one patnje koje je Isus osjećao na tom križu.

Odjednom Franjo ima viđenje: anđeo - seraf svojim krilima štiti lik raspetoga Gospodina Isusa. Prema Franji su krenule zrake iz svetih rana, i kad je viđenje završilo, na svojem tijelu sveti je Franjo opazio Isusove svete rane. Na rukama i nogama su mu se stvorile izbočine kao čavli, a iz rane na boku mu je povremeno izlazila krv. Ove rane su bile jako bolne, no sveti Franjo je nastojao sakriti ih od svojih bližnjih. Malo je bilo svje­doka toga događaja, zapravo samo jedan - brat Leon, Franjin vjerni pratilac koji je iz daljega promatrao ovo Franjino viđenje.

No, budući da je sveti Franjo šutio o tome što se dogodilo, šu­tio je i brat Leon.

Ovakve svete rane zovu se «stigme» ili «stigmata» pa zato kažemo da je sveti Franjo bio stigmatiziran. No, koliko je god stigmatizacija nešto neobično, ako bismo zaboravili na Franjinu ljubav i uronjenost u osobu Isusa Krista patnika, onda te svete rane ne bi imale same za sebe nikakvog smisla.

Mnogi su svjedoci koji govore o tome kako je sveti Franjo bio čovjek duboke i istinske religioznosti i prave vjere bez ikakvih zastranjenja. Zato on uprisutnjuje Krista, a svatko tko se njemu približi, taj mora misliti na Krista jer su Franjin lik i život takovi da predstavljaju doslovno nasljedovanje Evanđelja i skromno os­tvarenje Isusova života - tako da Kristovo lice gleda iz Franjinog, a Kristove geste su prepoznatljive u Franjinima.

Franjo nije bio Isusova reinkarnacija, već skromni siromašni manji brat koji je do iznemoglosti lju­bio svojega Gospodina.

Franjo je znao da se nakon ovoga događaja više nikad neće vratiti na La Vernu. Stoga je, kad je odlazio, uputio svoj bla­goslov brdu La Verni i sa suzama u očima se oprostio od njega. Nakon ovoga velikog, tajanstvenog i svetog događaja živ­io je još dvije godine.

Kad se vratio u nizinu tj. Asiz nije više s ranama na nogama mogao hodati, pa mu je sveta Klara sa svojim sestrama isplela papuče koje su mu malo ublažavale te velike boli kod hoda­nja. Ove papuče čuvaju se još danas, kao i njegov habit u muzeju uz Crkvu sv. Franje u Asizu. 

Rane sv. Franje

Video

    

            

       

Župa Svetog Stjepana Prvomučenika

Top