SV. LJUDEVIT - ZAŠTITNIK FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA

Ispis
TKO JE BIO SV. LJUDEVIT?

Sv. Ljudevit bio je francuski kralj iz dinastije Kapetovića koji je rođen u Poissyju 1214. godine, a umro u Tunisu 1270. godine. Kralj je postao već s 12 godina, no njegova je majka, Blanka Kastiljska, vladala u njegovo ime neodređen broj godina.

Sv. Ljudevita mnogi smatraju idealnim srednjovjekovnim vladarom. Cijelog života trudio se oko mira u Europi vodeći veoma pomirljivu politiku, a, želeći obraniti sveta mjesta u Palestini, sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni u kojoj je obolio od kuge i preminuo, 25. kolovoza 1270.

Kralj je sa svojom suprugom, Margaretom iz Provanse, imao 11 djece koje je odgajao u kršćanskom duhu u kojem je i sam bio odgojen. Poznat po svojoj darežljivosti prema siromasima, Ljudevit je već za života uživao glas sveca. Svetim ga je proglasio papa Bonifacije VIII., 1297. godine. Spomendan mu se slavi 25. kolovoza.

IZVORI O SV. LJUDEVITU

Nama je dostupna i knjiga “Sveti Ljudevit, kralj”,  autora Contarda Miglioranze, talijanskoga franjevca konventualca. No ovom prilikom ćemo se fokusirati na ono što o sv. Ljudevitu kaže Jean de Joinville.

„Kralj je bio tako darežljiv da bi posvuda kuda je po svome kraljevstvu prolazio, dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilno hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Više put sam vidio kako im sam reže kruh i daje piti.
Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svagdje, kuda bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina, i to svaki dan.
U Korizmi i Adventu broj bi se siromaha povećavao. Više put se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe stavljajući hranu pred njih, režući im meso te bi im na odlasku sam dijelio novac.“
„Kraljeva je pobožnost i nutarnja umrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova dana. I sam bi sa svojim kapelanom recitirao psalme i himne. Časoslov bi na pobudu svima molio i na putovanju.“
DUHOVNA OPORUKA SINU

Možda su najbolji izvor o sv. Ljudevitu njegova pisma djeci među kojima se ističe duhovna oporuka jednom od sinova.

„Predragi sine, ponajprije te poučavam da ljubiš Gospodina, Boga svoga, svim srcem i svom svojom snagom. Bez toga, naime, nema spasenja.“
„Neka ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svojim mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema podložnicima budi pravedan te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir.“
POVEZANOST S FRANJEVAŠTVOM

Sveti je Ljudevit bio i veliki prijatelj prosjačkih redova: franjevaca i dominikanaca. Dominikanci su, na kraljev poziv, u ulici sv. Jakova otvorili svoj glasoviti samostan i školu koju su pohađali sv. Albert Veliki i sv. Toma Akvinski.

Među franjevačkim redovnicima posebno mu je blizak i drag bio fra Pacifik kojega je Franjo Asiški poslao u Francusku, a kraljevski dvor ga je zamolio da ostane tamo kao stalni gost. Tako je došao u vezu s mladim kraljem Ljudevitom i prenosio mu duhovne misli Franje Asiškoga.

Oduševljenje kralja Franjom je raslo te je svoj život počeo prilagođavati franjevačkom stilu i duhu.

Kralj Ljudevit živio je u isto doba kao sv. Elizabeta Ugarska, a s njom su ga čak povezivale daleke rodbinske veze, premda se nisu poznavali.

SV. FRANJO i SV. LJUDEVIT – SLIČNOSTI I RAZLIKE

Veoma je značajno da su oba zaštitnika OFS-a pripadnici kraljevskih obitelji. Naš dragi sv. Franjo nije bio plemić, no bio je veoma bogat. Kako to da su baš oni koji su u očima svijeta imali sve, bili pozvani živjeti u siromaštvu i poniznosti?

Prema sv. Franji često se ne odnosimo kao prema cjelovitoj osobi. Kada se prepričava njegov život, često se čini kao da je Franjo u jednom trenutku postao posve drugačija osoba. Bio je bogat i veliki frajer u društvu, a onda je odjednom počeo propovijedati pticama i ljubiti gubavce. Često zaboravljamo da Franjino obraćenje bilo proces tijekom kojeg je Franjo preispitivao što mu je činiti. Odgovor s Damjanovog križa nije došao isti tren kad je Franjo postavio pitanje. Još češće zaboravljamo uočiti da je u mnogim stvarima Franjo ostao isti čovjek. U životopisima nam je ostalo zabilježeno da je i prije obraćenja Franjo prezirao novac. On je htio biti vitez radi časti, ne radi novca kojeg je ionako imao više od nekih plemića. Franjo je i prije obraćenja bio darežljiv prema siromasima.

Sv. Ljudevit bio je potpuna osoba koja nije živjela u okovima svijeta, iako je u očima svojih suvremenika imala sve. Ljudevit se je mogao odreći krune i živjeti negdje u šumi, ali to nije bio njegov poziv. Upravo ovdje vidimo jedinu veću razliku između Franje i Ljudevita u duhovnom smislu: Franjo se odrekao svog zemaljskog oca i podrijetla. To je bio njegov poziv koji, ako pogledamo cjelinu Franjina poslanja, ima smisla. Franjo ne bi mogao živjeti u bratstvu i ostaviti nama nasljedstvo franjevačkog reda da je ostao kod kuće. Franjo je ipak bio redovnik. Ljudevit nije, iako je možda živio gotovo pa  redovnički. Upravo se u tome očituje franjevačko–svjetovna dimenzija Ljudevitovog života: on je živio svoj poziv u svijetu, iako nije bio od svijeta. Bog je i u njegov životni poziv, kao i u Franjin, ugradio ono što je Ljudevit oduvijek bio. Ne treba zaboraviti da je njegov položaj odigrao bitnu ulogu u širenju franjevačke i dominikanske duhovnosti, kršćanskih vrijednosti i kulture.

Jesmo li mi spremni danas biti u svijetu, ali ne od svijeta? Jesmo li spremni prepoznati Isusa kao vladara svih vladara, gospodara svih gospodara i kralja svih kraljeva kao što je to učinio sv. Ljudevit?