BLAGDAN SV. ANTE PADOVANSKOG

Ispis

Danas je blagdan Svetog Ante Padovanskog, jednog od najomiljenijih katoličkih svetaca, koji je svetim proglašen samo godinu dana nakon svoje smrti.

Portugalac Sveti Antun Padovanski (Lisabon, 1195. - Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.), bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji, a roditelji su mu dali ime Fernando. No, imao je svoj put i već s 15 godina napušta bogatu palaču i pridružuje se redu Sv. Augustina, nakon zaređenja za svećenika prelazi u Manju braću i posvećuje se širenju vjere među narodima Afrike.

Tamo se i obrazovao, te postao jedan od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Napušta augustince i pridružuje se franjevcima u Maroku, te mijenja ime u Ante. U Africi obolijeva od malarije, namjerava se vratiti u domovinu, no brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice, Ante se uputi u Asiz. Bio je poglavar Franjevačkog reda u Italiji, začetnik je teoloških studija u svojem Redu, a sam je poučavao u Bologni, Montpellieru i u Padovi.

Ipak, najveći uspjeh imao je propovijedajući u Francuskoj i Italiji i obraćajući heretike, a bio je prvi član svoga Reda, koji je svoju braću učio teologiji. Zaštitnik je siromašnih i potlačenih, propovjednika, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakramenat. Na tisuće ljudi je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, malo je jeo, malo se odmarao, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku.

Svjedočenja o njegovim čudesima postala su vrlo brojna odmah nakon njegove smrti, dokumentirana su, a njih je 53 opisano u knjizi 'Život sv. Antuna - Assidua', što je pročitano i pred Papom Grgurom IX. Jedan je od samo 33 sveca, koji su proglašeni Doktorom Crkve, što je učinio papa Pio XII.

Umro je 13. lipnja 1231.godine. Bio je petak, braća franjevci su ga na njegov zahtijev vratili u Padovu, jer želio je umrijeti u svojem samostanu. Zbog lošeg stanja, morali su zastati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se čuva do danas, preminuo je u dobi od samo 36 godina.

Još od djetinjstva se odlikovao štovanjem Blažene Djevice Marije i krepošću Čistoće, te je Mariji još sasvim mlad zavjetovao vječno djevičanstvo, koje je očuvao neokaljano do smrti. Zbog toga se sv. Ante slika s ljiljanom u ruci, znakom Čistoće.  

Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedao je u Camposampieru, a onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na osami, da može mirno razmatrati i znanošću se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Antuna kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Antunu i reče da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično i prikazuje sv. Ante.

Svima koji nose ime ovog sveca neka je sretan imendan!